logo

Pjesničko veče mladih pjesnikinja iz Kotora: “Da te oradostim…”

Otvorena knjiga sa plakata koji je najava pjesničke večeri povodom Međunarodnog dana mladih, održanog u atrijumu Kulturnog centra, liči na pjesničku dugu koja se pojavila nad našim gradom. Kako to u poeziji biva, prostor tame joj ne smeta da bude vidljiva. Naprotiv, u najvećem mraku pjesnička riječ najjače sija, najdublje prodire u naša bića i vodi nas ka putu samospoznaje.
Četiri mlade pjesnikinje, Lidija Kordić, Ksenija Tešović, Stefanija Brčić i Danijela Žugić su dio tog duginog spektra. Četiri boje, četiri pjesnička senzibiliteta, četiri ljubavi, četiri patnje pod kojima duša sazrijeva, četiri radosti koje nas radoste, spojene su, kako to oduvijek biva u metafizičkim prostorima, u prostorima duha oduvijek, a 12.avgusta, u saglasju, bojile su jednu kotorsku noć.
Zahvaljujući saradnji Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti opštine Kotor sa Kulturnim centrom „Nikola Đurković“, tačnije sa Gradskom bibliotekom i čitaonicom, i saradnji obje ove institucije sa Gimnazijom Kotor , predstavljeni su fragmente zbirki mladih pjesnikinja koje su učestvovale na Poetskom konkursu Desanka Maksimovi, koji oraganizuje Valjevska gimnazije, svake godine u maju mjesecu kada je pjesnikinja i rođena. Proglašenje pobjednika je u prelijepoj Brankovini, i to je poseban susret mladih pjesnika sa raskošnom prirodom koja je bila jedna od osnovnih tema svake zbirke Desanke Maksimović.
Lidija Kordić i Ksenija Tešović su bile finalistkinje tog konkursa, Lidija 2014, a Ksenija 2019. Stefanija i Danijela su poslale svoje zbirke na ovogodišnji konkurs i još uvijek željno iščekuju proglašenje finalista. Proglašenje je zbog novonastale situacije odloženo za septembar mjesec ove godine.
Kakvo je to sjeme pjesme, koje je naša velika pjesnikinja Desanka neprestano sijala, kako je ono proklijalo u srcima i glavama mladih stvaralaca, otkrivali smo slušajući pjesme naših djevojaka. Hodale su one, kao i mnogi drugi pjesnici, po prostranstvima Desankinog svijeta. Iz samih njihovih tekstova može se čuti kako taj hod odzvanja i u nama, kako ove mlade duše osjećaju svijet oko sebe, traže smisao svog postojanja u tom svijetu, a mi , osluškujući njihova bića otkrivamo i neki smisao svog trajanja u radu sa njima.
Lidije je ostavila svoj trag na Desankinoj „velikoj livadi koja sanja“ pjesmama koje su intimna ispovijest. Emocionalno je sazrijevala u njima, a sačuvala nevinost djetinje duše. Čitala je pjesme: „Izdajica, kukavica, izrod“, „Znak“, „Ćuti“ i „Novi svijet“. Lidija je na završnoj godini glume u Sarajevu, ostvarila se već u značajnim ulogama ( u prošlogodišnjoj predstavi „Romeo i Julija“ kojom je otvoren Grad teatar Budva, imala je glavnu ulogu), a njena skromnost su oni Desankini „borovi oko srca“, kojima ona čuva čistotu svoje duše.
Kako je dosegnuti tajnu rađanja stiha i plaši li to trajanje iznad i iza granica postojanja, otkrila nam je Stefanija svojim iskrenim pjesmama: „Prijatelji“, „Ne boj se“ i „Bojanka“. Buduća studentkinja medicine traga za sopstvenim istinama bića, ne štedeći riječima da opomene druge da se i oni preispitaju „na buri“.
Ne gledam ja samo oko sebe, gledam mnogo više u sebe, poručila je Danijela. Njene pjesme, koje smo čuli, „Glas“, „Nebeska flauta“ i „Ples“ otkrivaju jedan svemir za sebe koji se brižljivo čuva riječima.
Slika i priča Ksenija o bogatstvu pjesničkog bića koje osluškuje zvukove i Perunovih potomaka i snagu Isusove molitve. Pjesma „Misao“, poput „iskre besamrtne“ osvjetljava puteve ove buduće arhitektice, dok ona razmišlja o težini profesije pomoraca u „Kavezu slobode“. Međutim, ne ostaje se u tom kavezu, već „Ljudi ptice“ lete i „Iza horizonta“.
U okviru lirskog dijaloga koji su vodile pjesnikinje, čuo se i sam glas Desanke Maksimović u vidu audio snimka. Kao i uvijek, taj neko koga više nema na ovom svijetu, a ima ga u svima nama, poručuje da život nije polje preći, da mu je žao čovjeka koga ne razumiju, da moramo biti dobri jedni prema drugima, da moramo cijeniti vrlinu i tradiciju te vrline, da je jako važno biti radoznao, sticati znanje, radovati se životu.
Dok pjeva o ljubavi, Bogu i prirodi, pjesnik osvješćuje i svoju svakodnevicu. I ovaj naš grad ima svakidašnje rituale i pohvale običnim ljudskim gestovima (jelu, odlasku na pijacu, vaterpolo utakmici, kafi ispred Dojmija, ili kafi na nekoj dobrotskoj ponti, prijateljskom razgovoru ili nekoj ćakuli...) U takvom kontekstu uobičajena lirska samoća, bez koje izgleda nema dobre lirske pjesme, prevazilazi besmisao bilo koje vrste, tu svakidašnju glupu perspektivu, kako je govorio Matoš, i vodi nas prema proplanku sa najljepšim borovima iz Desankine poezije. Dok pjeva o onome što vidi i što živi, pjesnik osmišljava sopstveni život, a valjda pomalo i nas slušalaca i čitalaca. I tada poezija dobija neki smisao, IPAK DOBIJA, i RADOSTI NAS!
Hvala svima onima koji su imali vremena za umjetnost, i koji su svjesni ljepote i istinitosti misli: „Onaj ko umije lijepo govoriti, taj može svijet sagraditi.“