Subota je počela tmurno – oblaci su se već u zoru nadvili iznad zaliva, i dok smo se sa jutarnjim prvim svjetlom ukrcavali u auto u Tivtu, kapljice su tiho bubnjale po staklu. Vremenski uslovi bili su daleki od idiličnog jutra – međutim, baš je taj sumorni ambijent dao putu posebnu atmosferu: „kišna subota“, kako smo je nazvali, počela je tačno tako kako i zvuči.
Kiša nas je pratila – ne jaka oluja, ali uporna, pa smo svako malo palili brisače i posmatrali sivilo koje se spuštalo sa planinskih grebena. Nakon nekih sat-dva vožnje stigli smo na prvo odredište: Dragaljsko polje u dijelu krša jugozapadne Crne Gore.
Ovo polje leži u opštini Kotor, sjeverozapadno od planine Orjen, na nadmorskoj visini oko 640 m. Riječ je o tipu krškog polja — u vrijeme posljednje glacijacije, područje je bilo prekriveno ledenikom sa Orjena, a nakon povlačenja leda taložen je fluvioglacijalni materijal.
Dno polja je, ipak, slabo plodno – zemljište je relativno tanko i kamenito, pa poljoprivreda tu ima ograničene mogućnosti.
Kad smo stigli, magla se spuštala na krš, sve je mirisalo na jesen i mokro kamenje. Namjeravali smo da prošetamo poljem – trošili smo malo vremena da vidimo kako krški okviri oblikuju reljef: polje obavijeno planinskim zidovima, jasnim krajevima, a dno polako klizi prema isušivanju kroz ponore i pukotine.
Nakon Dragaljskog polja, nastavili smo dalje – put nas je vodio prema drugoj lokaciji, Grahovskom polju.
Grahovsko polje se nalazi u jugozapadnom dijelu Crne Gore. Obuhvata površinu oko 6,4 km², dugačko je približno 7 km, široko oko 1,2-1,5 km, a nadmorska visina polja varira otprilike između 695 i 780 m.
Grahovsko polje je tektonsko-krško polje: osnovu mu čine dolomiti, a dno je pokriveno fluvioglacijalnim nanosima, zbog čega je tlo donekle plodnije nego što je to u nekim drugim krškim poljima.
Klima na polju je izmijenjena mediteranska, ali visinska pozicija i krš koji ga okružuje donose značajan uticaj planinskog dijela.
Kada smo došli, kiša je skoro prestala, ali je zemlja bila natopljena; mrak stabala na krajevima planinske zaravni stvarao je kontrast sa svjetlijim dnom polja na kojem smo stajali. Šetali smo ivicom polja, promatrajući kako planinski nagibi okružuju ravnicu – na zapadu se izdiže Orjen i njegovi ogranci, na sjeveroistoku je krška zaravan Katunskog krša i Banjana. Te planinske strukture omogućavaju da je polje djelimično zatvoreno, što doprinosi oblikovanju specifične mikroklime i hidrologije. Nakon kraćeg zadržavanja krenuli smo prema završnom polju dana.
Na kraju dijela dana posjetili smo najveće krško polje u Crnoj Gori – Nikšićko polje, ime je dobilo po gradu Nikšiću koji dominira tim ravničarskim prostranstvom. Polje leži u zapadnom dijelu Crne Gore i proteže se pravcem sjeverozapad-jugostok, dužine oko 18,5 km, širine prosječno 3-4 km, a površina se procjenjuje na oko 66,5 km².
Nadmorska visina iznosi oko 630-640 m, a tereni oko polja su znatno viši – to je “zatvoreno” polje sa svih strana, okruženo vapnenačko-dolomitskim planinama. Geneza polja uključuje tektoniku (rasjedi, spust osnovnog gorja) i krške procese – ponore, estavele.
Kod Nikšićkog polja smo već osjećali da je dan napredovao – vrijeme se činilo malo stabilnije, ali oblaci su i dalje bili prisutni. Ušli smo u ravnicu polja, vidjeli kako se grad Nikšić smjestio u središtu tog prostranstva, kako riječna mreža (posebno Zeta) u određenim dijelovima ponire u krš. Kratko smo zastali na vidikovcu koji gleda na polje.
Nakon obilaska sva tri polja, pred kraj prijepodneva zaustavili smo se u Nikšiću na zasluženu pauzu za ručak. U lokalnom restoranu, uz vruću čorbu i pogled na prozor koji je gledao na mokre krovove grada i još mokrije ulice, razmijenili smo utiske. Kiša je kratko prestala, ali atmosfera je bila mokra i svježa – idealna za razgovor o geografskim osobinama koje smo upravo vidjeli.
Nakon ručka krenuli smo sa laganijom aktivnošću – prošetali smo do mjesta Krupac, i sama šetnja kroz ovo područje dala je dodatnu dimenziju geografije. U ovim krajevima reljef se mijenja, krš se širi… Tokom šetnje smo komentarisali kako krški oblici (ponori, vrtače, krečnjačko-dolomitske stijene) oblikuju tu sredinu – da nije ravnica toliko “ravna” kao neka aluvijalna dolina, već da je puna znakova geoloških procesa i krških fenomena. Atmosfera mokrog vremena, vlažnih stijena i mirnog popodnevnog hoda bila je odlična podloga da “osjetimo” geografiju u praksi.
Dan smo završili laganom večernjom šetnjom kroz Nikšić. Kiša je ponovo počela, ali mi smo se ipak prošetali, poseban doživljaj daju koraci po mokrim kamenim pločama, uz svjetla grada koja se presijavaju na natopljenim krovovima. Dok smo prolazili glavnim ulicama grada, razmišljali smo o tome kako je grad smješten u ravnici – u krškom polju – i kako geografski uticaji (ravnica od vapnenca, okoline planina, niz vodnih tokova koji poniru) utiču na karakter grada. Grad djeluje usred jednog vrlo karakterističnog prirodnog zdanja.
I tako, na „kišnu subotu“, prešli smo od primorskog ambijenta (Tivat) do kraških ravnica zapadne Crne Gore, preko tri polja (Dragaljsko, Grahovsko, Nikšićko.
Pripremile: Hana Veselinović i Martina Brkan