(ITALIJA – AUSTRIJA)
Nakon pune tri godine pohađanja srednje škole, uslijedilo je ubjedljivo najljepše iskustvo i kruna našeg cjelokupnog obrazovanja – maturska ekskurzija. Generacijama unazad, učenici dosta unaprijed počnu da razmišljaju o tome gdje bi željeli da idu na ekskurziju, uočavaju prednosti i mane, te traženajbolje rješenje i glas većine. Ni kod naše generacije nije bilo odstupanja u tom pogledu. Pregovaranjem i razgovorom sa razrednim starješinama uspjeli smo da osmislimo maršrutu koja bi zadovoljila većinu učenika: Lido di Jesolo – Venecija – Gardaland – Verona – Milano – Grac – Beč. Od kraja trećeg razreda, pa sve do polaska na ovu osmodnevnu avanturu, među nama je vladalo enormno uzbuđenje i entuzijazam. 11. septembra, u ranim jutarnjim časovima, iznad zgrade Gimnazije Kotor, zvanično smo krenuli na naše nezaboravno putovanje. Učenici dva odjeljenja opšte gimnazije, po jednoodjeljenje ekonomskog i medicinskog smjera, Resursnog centra za sluh i govor „Dr Peruta Ivanović“, razredne starješine, profesori i direktor Resursnog centra, uz vodiče, vozače i doktora, podijeljeni u dva autobusa, uputili su se u Italiju. Vozili smo se hrvatskim auto-putem, preko Slovenije, do mjesta u blizini Venecije koje se zove Lido di Jesolo. Dok smo putovali, vodiči Dejan i Rade su nam govorili o prirodnim ljepotama Hrvatske i Slovenije, njihovim društvenim, fizičkim i ekonomskim karakteristikama. Kroz prozore smo posmatrali fantastične pejzaže – hrvatska ostrva, prozirno more, ali i očuvanu prirodu Slovenije koja je izgledala netaknuto. Poslije cijelog dana napornog puta konačno smo stigli u Italiju i ujedno prevazišli zapravo najveći izazov tokom cijele ekskurzije. Međutim, iako smo putovali šesnaest sati, živahna atmosfera u autobusu uz pjevanje i muziku je i te kako ublažila taj napor. Prespavali smo u mjestu Lido di Jesolo, popularnoj turističkoj destinaciji sa puno hotela, restorana i dugačkom pješčanom plažom. Sutradan, nakon buđenja i klasičnog italijanskog doručka uz kafu, kroasane i peciva, krenuli smo za Veneciju – glavni grad pokrajine Veneto i središte nekadašnje čuvene Mletačke Republike. Putovali smo brodićem, razgledali okolinu i uživali u pirkanju vjetra koji je ležerno prolazio kroz naše kose. Sa vodičima smo napravili đir kroz ovaj predivni grad, vidjeli crkvu Sv. Marka, Duždevu palatu, most Rialto, most Uzdaha, prošetali Rivom degli Schiavoni, upoznali se s istorijom i arhitekturom samog grada. Slobodno vrijeme su svi iskoristili na različit način, te smo je i doživjeli drugačije, a to zapravo jeste ljepota ekskurzije. Lutali smo uskim ulicama razgledajući izlogesuvenirnica, koji su nudili mnoštvo poznatih venecijanskih maski i simpatičnih predmeta od venecijanskog stakla u bojama. Zatim, većina nas je iznajmila vožnju gondolom i na taj način se upoznala sa čarima ovog grada iz bajke. Vožnja gondolom zaista jeste jedno autentično i nezaboravno iskustvo, koje bi svako sebi trebalo da priušti makar jednom u životu. Pjevali smo italijanske pjesme, pričali italijanski jezik sa gondolijerom koji je vrlo prijateljski nastrojeno razgovarao s nama, a u međuvremenu smo napravili par fotografija dok smo prolazili venecijanskimkanalima tirkizne boje. Jeli smo italijansku hranu, poneko je sebi pružio užitak da popije kafu u čuvenom kafiću „Florian“, koji je najstariji u Italiji, a dosta ljudi smatra da je i najstariji ugostiteljski objekat tog tipa u svijetu. Nalazi se na Trgu Sv. Marka, gdje se uvijek mogu čuti melosi violine, harmonike, klavira, prefinjene klasične muzike. U ovom kafiću su boravile mnoge slavne istorijske ličnosti, kao što su Ernest Hemingvej, Čarls Dikens, Čarli Čaplin i mnogi drugi. Takođe, mnogi su probali i poznato piće – aperol špric, koji zaista ima poseban šmek kada se uz to doda ili pogled na neki od mostova ispod kojih ljudi s osmijehom na licu prolaze gondolom ili na jedan od trgova/ulica koji krase ovaj magični grad. Nakon ovog obilaska, opet smo se brodićem vratili do Lido di Jesola, međusobno razmjenjivajući iskustva i mišljenja koja smo stekli, a bila su podijeljena. U Lido di Jesolu smo prošetali do plaže, družili se, pjevali, a zatim se vratili u hotel. Došao je i treći dan, koji je bio rezervisan za zabavni park Gardaland i obilazak Verone. Interesantno je to što smo mi prva generacija iz Gimnazije Kotor koja je u svoju ekskurziju uključila Gardaland i definitivno se nismo pokajali. Proveli smo par kvalitetnih sati obilazeći ovaj zabavni park, u kojem zasigurno ima ponešto za svakoga. Ljubitelji adrenalinskih vožnji su imali priliku provozati se na različitim rolerkosterima, a oni kojima to nije šoljica čaja, mogli su sebi priuštiti neke od vožnji koje su više u avanturističkom duhu sa lijepim ambijentom i dekoracijom, a nisu ispunjene adrenalinom. Ulaznice, mape i plišane igračke ostaju nam kao podsjećanje na ovaj dan.
Potom smo se uputili u Veronu – grad najtragičnije ljubavi, koja se odigrala između čuvenih Šekspirovih junaka Romea i Julije. Obišli smo Veronsku arenu, Julijinu kuću, prošetali Trgom dei Signori… Legenda kaže da ukoliko žene uhvate Juliju za ruku, a muškarci za dojku, imaće sreće u ljubavi. Svi smo to bez predomišljanja uradili i nadamo se da će se jednog dana legenda zaista obistiniti. Verona je prekrasan grad, pun zaljubljenih parova i mladih ljudi koji šetaju ulicama, kroz cijeli grad se mogu primijetiti katanci s inicijalima zaljubljenih, ofarbani u roze ili crvenu boju, kao i mnoštvo ispisanih porukica na zidovima u blizini Julije. Okupili smo se i pošli u novi hotel, koji se nalazio u okolini Verone. Sutradan smo krenuli za Milano – središte mode i biznisa, kao i glavni grad regije Lombardija. Kroz cijeli grad se mogu primijetiti ljudi u poslovnim odijelima, obučeni s velikom dozom stila, koji se užurbano kreću centrom. Grad vrvi mladim ljudima koji studiraju, šopinguju ili su jednostavno samo turisti. Na svakom koraku se mogu pronaći lanci brze hrane i naravno mjesta za šoping. Ono što najviše krasi Milano jeste čuvena impozantna građevina – Milanska katedrala, koja zrači svojom raskošću i doslovni je predstavnik gotičke arhitekture, a pogled koji se pruža s njenog vrha je nestvaran. U neposrednoj blizini katedrale, nalazi se jedan od najstarijih šoping centara na svijetu – Galerija Vittorio Emanuele II, koja takođe ima nevjerovatnu arhitekturu. Nakon slobodnog vremena, vratili smo se u Lido di Jesolo, gdje je za to veče bila organizovana diskoteka. Spremili smo se i proveli oko dva sata u njoj, svi zajedno uz domaću muziku. Sljedećeg jutra smo se zaputili u Austriju. Čim smo izašli iz Italije, mogli smo uvidjeti značajnu smjenu pejzaža kroz naše prozore. Austriju krase Alpi, koji čine 60% njene površine, te joj daju dobru podlogu za uspjeh u zimskim sportovima, a tu prednost su Austrijanci definitivno dobro iskoristili. U putu smo od vodiča saznali još dosta zanimljivih činjenica o samoj državi, a naša ciljana destinacija je bio Grac, u kom smo imali slobodno vrijeme prije dolaska u Beč istog tog dana. Većina nas nije imala previsoka očekivanja što se tiče Graca, čuli smo da je grad lijep i to se tu zaustavilo. Međutim, ispostavilo se da je velikom broju učenika Grac zapravo i najljepši grad koji su posjetili na ekskurziji. Građevine su tipičnog austrougarskog stila, sve je čisto i uredno. Grad je veoma pogodan za studiranje, te je pun mladih ambicioznih ljudi; stekli smo utisak da se uvijek nešto dešava i nikada nije dosadno. Tramvaji i trolejbusi koji konstantno kruže glavnom ulicom Gracu daju posebnu čar, a pogled sa tvrđave na cijeli grad je neopisivo lijep. Potom smo nastavili put za Beč i smjestili se u hotel koji se nalazi u njegovoj široj okolini. Dogurali smo i do šestog dana ekskurzije, koji je u potpunosti bio rezervisan za obilazak Beča – glavnog grada nekadašnjeg Austrijskog carstva, a potom i Austrougarske monarhije. Zanimljivo je to što pored nas jedino Mađari ovaj grad zovu Beč, dok svi ostali narodi koriste Wien/Vienna. Vodič nas je proveo kroz grad, govorio o burnoj i bogatoj istoriji ove prijestonice, kao i arhitekturi i velelepnim građevinama koje smo imali prilike da vidimo. Sve odiše glamurom i grandioznošću, svaka građevina ima svoju priču i tajne koje nas navode da zavirimo unutra: Bečka državna opera, Parlament, Prirodnjački muzej, Muzej muzike, Muzej istorije umjetnosti, Gradska vijećnica, a mogu se vidjeti takođe i brojne skulpture poznatih ličnosti kao što su Mocart, Marija Terezija, Gete… Značajan broj nas je posjetilo Prirodnjački muzej, za čiji kompletan obilazak je sigurno potrebno pola dana, a mi smo organizovali posjetu onoliku koliko nam je slobodno vrijeme dozvoljavalo. Unutra smo mogli vidjeti apsolutno sve što postoji i što je nekad postojalo u prirodi, od raznih vrsta kamenja i minerala, preko figura praljudi, pa sve do dinosaurusa, a uz veliki broj artikala bile su izložene razne vrste tehničkih pomagala koja upotpunjuju doživljaj. Pored posjete muzeju, uživali smo u razgledanju grada, dok su kočije prolazile pored nas. Lično sam imala osjećaj kao da se nalazim u nekom filmu, sve je izgledalo aristokratski, a opet moderno i savremeno. Svako je birao hranu po svom guštu, za nekog je to bečka šnicla, nekome kobasice ili npr. saher torta, ali niko se nije pokajao. Na svakom koraku se može čuti naš jezik, u restoranu, kafiću, štandu sa hranom, prodavnici, ulici i to nas je navelo da još više zavolimo ovaj grad. U večernjim časovima, krenuli smo u Prater – zabavni park nedaleko od centra. Svi smo bili umorni i ne previše uzbuđeni zbog Pratera, ali iz svog ugla smatram da smo pogriješili u načinu razmišljanja. Iako smo već bili u zabavnom parku – Gardaland-u, Prater je sasvim drugačiji, a oba su jako zanimljiva na svoj način. Prater ima više adrenalinskih vožnji i izgleda baš kao luna park, pogotovo noću jer sve svjetluca, a par vožnji pruža pogled na cijeli Beč koji je neprocjenljive ljepote. Nakon ove avanture, uslijedilo je i posljednje noćenje u hotelu. Ujutro poslije doručka smo spakovali sve stvari i krenuli u Šenbrun – ljetnju rezidenciju Habzburgovaca i baroknu palatu. Prošetali smo i zatim su neki od nas pošli u zoološki vrt, u komsmo mogli vidjeti ogroman broj životinja s različitih prostora, kao što su koale, pande, slonovi, flamingosi, žirafe itd. Nakon dva sata provedenih tamo, krenuli smo za Crnu Goru, preko Slovenije i Hrvatske. 18. septembra dostigli smo cifru od 3600pređenih kilometara. Zaista jeste bilo naporno, ali je vrijedilo. Svi smo doživjeli nešto što ćemo prepričavati i pamtiti do kraja života, a najveći utisak na mene je ostavilo to što je svaki grad koji smo posjetili odisao potpuno drugačijom energijom. Nijedan ne liči na onaj drugi, ni po istoriji ni arhitekturi, a ni po ponašanju ljudi. Svaki ima svoju priču i čar, i zbog toga svi imaju različita iskustva i percepciju s ove ekskurzije. Za svakog je bilo ponešto interesantno da se vidi i definitivno niko nije ostao ravnodušan.
Želimo da se zahvalimo razrednim starješinama: prof. Valeriji Jokić, Miroslavu Kilibardi, Jeleni Parteli i Danijeli Nikolić, koji su imali razumijevanja i sa kojima smo se za sve mogli lijepo dogovoriti, zatim vozačima, kao i vodičima Dejanu i Radu , koji su nas na najljepši mogući način upoznali s ljepotama svega što smo bili u mogućnosti da vidimo.
Ovo iskustvo će nam zasigurno ostati zauvijek urezano u srcu i sjećanju, a nadamo se da će prijateljstva koja smo stekli ili ona stara koja smo učvrstili istrajati još dugo.
„Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme. Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost.“ – Meša Selimović
Ana Marija Salamadija 4/2
