Kada smo se tog sunčanog jutra sreli ispred škole, učenici 1.1. i 1.2 Gimnazije, sa velikim oduševljenjem smo razgovarali o našim očekivanjima, uzbuđeni što prvi put zajedno idemo na izlet. Jedva smo dočekali ovaj slobodan dan i radovali se što ćemo se upoznati sa istorijskim, kulturnim i prirodnim znamenitostima Bara i Ulcinja.
Tokom vožnje autobusom, atmosfera je bila živahna, vesela, ispunjena šalom. Zbog muzike i pjesme koja se čula, kao i interesantnih tema za razgovor, vožnja nam se činila mnogo kraća nego što smo očekivali.
Krenuli smo sa istraživanjem odmah po dolasku u Stari Bar. Sreli smo se sa turističkom vodičkinjom koja je sa nama podijelila istorijske činjenice o Starom Baru, i dala nam smjernice o mjestima koja treba da posjetimo u starom gradu. Sa punom pažnjom slušali smo zanimljivo predavanje, iz kojeg smo saznali mnoštvo novih informacija. Jedna od njih je bila da su Stari Bar prvobitno naseljavala ilirska plemena, još u 9. vijeku p.n.e. Od 1089. grad je bio središte katoličke nadbiskupije, a svoj procvat je doživio u doba vladavine Nemanjića, kada je imao autonomiju, kovao svoj vlastiti bronzani novac, na kojem je bio prikazan zaštitnik grada, imao statut i grb. Stari Bar je bio i trgovački centar.
Kada je vodičkinja završila priču, krenuli smo u razgledanje grada. Pogled sa bedema sa kojeg se nazirao novi grad u podnožju, očarao nas je i ostavio bez riječi. Nakon grupnog fotografisanja, nastavili smo sa istraživanjem. Iako smo u nekoliko navrata promašili put i slučajno se odvojili, na kraju smo uspjeli sve da vidimo i obiđemo, uključujući i crkvu svetog Jovana, Tursko kupatilo i muzej u kojem smo vidjeli kako su živjeli, kako su pisali i čime se bavili narodi koji su te prostore naseljavali. U muzeju su bili izloženi dijelovi građevina i skulptura, dragocjene vaze, stari spisi na kamenim pločama, kovani novac, ali i predmeti koje su se svakodnevno koristili: igle, kamene i metalne sjekire i keramički i glineni tanjiri.
Dok smo se vraćali ka autobusu, dogovorili smo se da pola sata napravimo pauzu. Nakratko smo se osvježili u kafiću u Starom Baru. Domaćini su sa nama podijelili još nekoliko informacija i toplih preporuka, a njihovo gostoprimstvo i ljubaznost su nam uljepšali dan.
Vožnja do Ulcinja nije se razlikovala od prethodne. Kada smo stigli do Ulcinjske solane, bilo je sunčano, a sunce je grijalo toplijim zracima nego što smo očekivali. Nakon duže šetnje tokom koje smo svi shvatili da nismo baš u najboljoj kondiciji, stigli smo do mjesta sa kojeg se posmatraju ptice. Nažalost, čim smo stigli, krenuo je da duva vjetar koji ih je sve rastjerao. Nakon što smo shvatili da se vjetar neće smiriti, pošli smo nazad prema autobusu. Za nama su ostajali bazeni u kojima se nekada sakupljala so, a sada su bili prazni i napušteni. Prostor koji je proglašen za Nacionalni park i rezervat ptica izgledao je tužno, niko u njega još ništa nije uložio. Iako sa posmatranjem ptica nismo imali sreće, tokom šetnje smo se zabavili pričajući, pjevajući i slušajući muziku.
Nakon kraće vožnje, bili smo spremni da se upustimo u istraživanje Ulcinja. Očarao nas je pogled sa zidina pa smo odlučili da se tu grupno fotografišemo. Saznali smo da je slavni španski pisac Migel de Servantes, upravo ovde bio rob ulcinjskih gusara, ili bar legenda tako kaže. Neki su čak u izabranici Don Kihotovog srca, Dulsineji od Toboza, prepoznali neku Ulcinjanku.
Nakon slobodne šetnje u Ulcinju, otišli smo u novi grad Bar gdje smo se svi odvojili u grupicama. Pošto smo proračunali koji restoran nam je najisplatljiviji, ručali smo i krenuli u šetnju gradom. Zanimljiva nam je bila katolička katedrala koju smo obišli i fotografisali. Obišli smo razne prodavnice, butike i šetali pored mora, posmatrajući brodove.
Kada smo se vratili u autobus, ponovila se još jedna vožnja koja je, kao i ostale, bila ispunjena pozitivnom energijom i šaljivom atmosferom.
Iako smo kući stigli umorni, poneki čak pregoreli od sunca, bili smo ispunjeni i zadovoljni. Obišli smo nova mjesta, upoznali se bolje, ojačali prijateljstva i, što je najvažnije, ispisali još jednu stranicu dragih uspomena na gimnazijske dane.
Maja Pajković 1.1 i Damjan Gledić 1.2
