Na Trgu Svetog Tripuna u petak u podne je bilo vrelo i sve je vrilo od mladosti i osmijeha. Dok su se polako stišavala podnevna zvona, a turistički vodiči na pet-šest jezika pozivali svoje grupe da prođu ili da se sklone u stranu, naši su maturanti započeli svoj kadril, kojim su sa drugim evropskim maturantima proslavili završetak svog srednjoškolskog statusa.
Okupljanje su započeli u 10.30 u parku “kod spomenika”, istom onom u kome su se povodom školskih ali i vanškolskih aktivnosti okupljale silne generacije prije njih. Profesor Boško i profesorka Sneža su im davali posljednja uputstva, za slučaj da su zaboravili neki korak. Razredna Tanja je špenadlicom kačila cvjetiće na lijevu stranu majica svoga 4-2, da se zna da nisu zaboravili ni svoga druga Luku Kunjića i ni jedan njegov korak.
Kroz pothodnik pa lijevo od vrata od grada, debitanti su sporednim uličicama, da bi ih svi vidjeli i čuli, stigli do Trga Svetog Tripuna. Dok se s lijeve strane katedrale bjelasalo ono “1166”, jedna nova mladost je otplesala četiri figure svog kadrila, poslednjeg plesa kroz koji ih vode njihovi profesori iz srednje škole.
Sljedeći ples je valcer na Maturskoj večeri s mamom ili tatom, a onda… ko zna gdje će da ih odvedu koraci. Idu u Podgoricu, Beograd, Zagreb, Dubrovnik, idu sve do Lugana u Švajcarskoj, možda i dalje.
Ova je generacija imala specifične okolnosti sazrijevanja. Kad su bili u prvom razredu, u martu im je svijet servirao pandemiju, a profesori onlajn nastavu. Tada smo ih učili da ne treba da se rukuju, ni da se okupljaju, da obavezno nose maske, a pri kraju četvrtog razreda, kad im se u susjedstvu desila tragedija, tražili smo da skidaju maske, i da se okupljaju, da se čak grle a ne samo rukuju. Da moraju da se otvaraju, i korakom i rječju.
Negdje u međuvremenu išli smo na ekskurziju, trčkali smo po Italiji. U Rimu smo slijedili Marka i narandžu koju je postavio na vrh nekog štapa da bismo ga svi vidjeli. U Firenci smo čekali čika Radeta, u Montekatiniju prebirali po dirkama bijelog koncertnog klavira, u Veneciji se vozili gondolama i za dvadeset i za dva eura po osobi. Usput smo pazili da li bi mogla da do povratka opstane neka od ruža koje je vodič Marko poklonio svim djevojkama. U prvom busu pjevali “O Bella ciao”, u drugom “Molitvu” Marije Šerifović. U Veroni kod Julijine kuće recitovali Šekspira, u Veneciji ispred Santa Marie della Salute Lazu Kostića.
I evo ih. Plešu, smiju se, sviraju u one svoje pištaljke. Pokoja latica sa cvjetića okačenih s lijeve strane majica leprša po viševjekovnom trgu, da bi se kasnije otisnula zajedno sa njima, a jednog dana i vratila u grad čija su vrata za njih uvijek otvorena, kako je to lijepo u pozdravnom govoru naglasila Maja Mršulja, predsjednica Skupštine Opštine Kotor.
Ovaj osvrt na realizaciju četvorogodišnjih vaspitno- obrazovnih ishoda sročila je Marija Jevtić, sada već ex odjeljenjski starešina.
