Od Ciceronovog ,,Epistula non erubescit”, preko ,,Mladosti” Milutina Bojića i njegovog ,,znam samo hoću a ne znam šta hoću” pa sve do lijepih misli zapisanih u sveskama i skinutih sa google i sa fecebook-a, danas su učenici Gimnazije obilježili Svjetski dan knjige. Da kažemo da kasnimo jedan dan time bismo rekli da je kasno za knjigu (što ni u kom slučaju ne može da se desi), tako da samo konstatujemo da je ovo još jedan Dan knjige, još jedan ponedjeljak kao savršen dan za početak.
,,Dajte mi da živim i volim i da to izrazim dobrim rečenicama”, čulo se u amfiteatru, kao i da ,,ne postoji veća agonija od čuvanja neispričane priče u sebi”.
Prisutnim učenicima Gimnazije danas su čitali: Nikolija Giljača (3-2), Neđeljko Tujković (3m), Anastasija Dubravčević (2-1), Dimitri Drašković i Filip Popović (2-3). Njihovo kazivanje zvucima gitare je popratio Branko Delić (1-1), a kao i uvijek, tehničku podršku dao je Viktor Brkanović (3-1).
U sklopu današnje proslave prikazan je i prigodan film koji su u ovoj našoj poeziji od grada zajedničkim snagama snimili sadašnji i bivši učenici naše škole. I dok se ređaju stihovi i citati, na platnu pred današnjim gledaocima smjenjuju se slike starih škura, kamenih kuća, stepenište naše Katedrale, a kao plavi okvir oko svega blago se talasa more iza Đorđe, Luke, Milice, Marka, Maje, Franke, Nastasje, Marina, Kristine, Lane, Hane, Mikija, Maxima, Borisa, još jednog i još jednog Luke. Bez Maje Vulović koja se nije odvajala od kamere, film bi ostao samo naša dobra, jednom rođena ideja.
,,Postoje tri pravila za pisanje priče . Nažalost, niko ne zna koja su to pravila”, rekao je Somerset Mom. Ono što znamo je da definitivno živimo u gradu koji još od davnina dušu daje kulturi, a mi, koji smo počašćeni da hodamo njegovim kamenim pločama i koji smo se privoljeli carstvu književnosti, ovdje smo da podržimo i unapređujemo tu bogatu kulturnu baštinu.
Program je osmišljen u Klubu prijatelja umjetnosti, a sa učenicima su radile profesorice Ljiljana Odža i Marija Jevtić.
